Voljela bih da sam pjesnik...

da ti pišem stihove o ljubavi i sreći...

da ti pjesmom kažem koliko te volim....

da riječima dokažem ono što srce želi...

ali nisam...

to me nisu učili u školi...

priohvati zato ovih par riječi...

razbacanih posvuda....

ali iskreni i iz srca...

jako te trebam ludice moja luda....

Pitam se opet….

Koliko vremena je potrebno da shvatim…

Da naučim…

Koliko suza još treba proliti…

Proliti za nekoga tko toga nije vrijedan…

Koliko noći još besanih će proći…

Noći koje su protkane tugom…

Koliko ću još sanjati o tebi…

O nama…

O sreći i ljubavi…

Koliko ću te još željeti…

Koliko puta u mislima milovati????

Zar nisu ljudi rekli da vrijeme liječi sve rane?

Zar nisu rekli da zaborav dolazi?

Jesu…

Rekli su…

A samo su lagali…

A ja sam kao naivna klinka vjerovala da će proći…

A neće…

Bol je sve jaća…

A moja čežnja tebi sve veća…

Ne mrzim te...

Uzeo si ono sveto....

Ubio djevojčicu u meni...

Od nevine napravio drolju....

Protiv moje volje uzeo si ono što nikada nisi smio...

Protiv moje volje i na silu...

Prošlo je 10 godina...

Nisam još zaboravila...nikad ni neću...

Uništio si mi mladost...djetinjstvo....sreću....

Vikala sam ne...

Vrištala sam da boli....

Nisi odustao....

Nisi me poslušao...

I sada me prate ožiljci  od tih dana...

Da....ne zaboravlja se tako nešta....

Ali više te ne mrzim....

Ne više...

Ali nikada...nikada ti neću to zaboraviti...

Jer....

Od dijeteta napravio si osobu koja je taj dan umrla....

Trebalo mi je dugo da to prihvatim...

Da živim s tom etiketom....

Ali nisam se dala tada....

Mada sam pokleknula puno puta....

Ali ne više....

Daleko od svega...

Daleko od ljudi koji to znaju....

Daleko od tog mjesta....

Daleko od svega...

Sad sam napokon mirna...

Pokušavam zaboraviti...

Još ne mogu al neću odustati...

I mada ti nisam oprostila...

Mada nisam ni zaboravila....

Ipak...ne mrzim te više....

Virujen u te...

Gledam kroz prozor...promatram kako vjetar njiše grane...

I pokušavam razaznati...

Čine mi se kao dobro uigran tim...

Ma kako god puhao grane se njišu u takvom ritmu...

Zatvaram oči...

Zamišljam....

Njegove ruke....i ja u njima...

Nježan pogled...i samo jedan bezazlen osmjeh...

Spuštam pogled....

Dopuštam da me vodi...

Prepuštam se njegovom zagrljaju i glazbi...

Isto kao vjetar i grane...

I mi smo tu noć bili savršeno uigran tim...

Da, bili smo...

I uvijek se s osmjehom prisjetim tih dana...

Bili smo potpuni stranci a kao da smo se znali oduvijek...

Prisjećam se zvijezde koja je pala...

Tvog otoka....

Kuće....

Trajekta....

Da....volim te se sjetiti...

I mada ne znam ni gdje si sad....

Još uvijek virujen u te....

Još uvijek se nadam da će nam se životni putevi sresti...

Da napokon popijemo tu kavu....

Kao prijatelji,kao dva dobra stara druga....

Jer prošlost je lijepa u mislima s tobom....

Rekli su mi nekada davno ljudi...nisam  im vjerovala...rekli su da ljubav zna bit prokleta stvar....sjećam se jednom sam pitala mekoga kako ću znati kada volim....osjetit ćeš...sjećam se tog odgovora...da osjetila sam...jesam...ali nisu mi rekli da ja za ljubav nisam...nisu rekli da svaka nova ljubav meni donijet će bol...ne nisu mi rekli...nisu mi  rekli kako da zaboravim...kako da tugu liječim...ne,nisu mi rekli...

sjećam se nekad davno,kao klinka...maštala sam o vjenčanici bijeloj...maštala sam o princu i životu iz bajke...da,bila sam klinka...tada nisam znala...vjerovala sam...baš kao što vjerujem i njemu...slijepo...mada znam da nisam zaslužila ovu novu bol...mada znam da nisam kriva niti malo...opet se osjećam krivom...osjećam se krivom što sam dozvolila da netko drugi ušeta u moj život...pogazi sve ono sveto...natjera me da zaboravim ono što volim...nauči me da voljeti ne znači bol...i onda...onda me uništi... ogolio me kao voćku u jesan kada joj lišće otpadne...osjećam se tako...golo...potpuno...

I mada me neka sjeta prožela...mada me tuga obuzela...i mada se opet osjećam poraženom...ipak...ne odustajem...ne...i dalje ću mašati o vjenčanici bjeloj, vjenčanju na otvorenom sa cvijećem i stolicama bijelim, i dalje ću maštati o princu koji će biti samo moj...i dalje ću maštati o bijelom konju na kojem će doći po mene... i dalje maštam o nekome...nekome tko će biti samo moj...da i dalje ću sanjati svoje snove...jer ma kako teško bilo ipak sam to sve zaslužila...i u dubini sebe znam...znam da ću to jednom i dobiti...

Znam da ću zaboraviti ovu bol uz nekoga tko će biti samo moj...i znam da će mi taj netko vratiti moja krila da opet letim...znam da će mi pokazati da je ljubav nešto sveto...znam da će mi dati ruku i neće dozvoliti da padnem...znam...znam da ću jednom imati nekog  svog...samo svog....

A do tada...idem navući osmjeh iz izloga broj dva, staviti ružićaste naočale da sakrijem ove zelene oči koje pokazuju trenutnu tugu, obući najljepšu haljinicu i prošetati... ponosno...kako i dolikuje jednoj plavuši slomljenog srca...i znam da ću ga negdje na svom putu sresti...moram mu pokazati...da iako mi je slomio krila,ja ne moram letjeti da bi bila živa...mogu ja i hodati...makar i puzati...ali ipak idem dalje...jer....negdje ovdje...tamo..ili bilo gdje...krije se moj princ koji čeka da odsedla konja...i dođe po mene...i da...idem požuriti da me ne čeka toliko dugo koliko ja čekam njega...

Show must go on....

Tata....

Otvaram prozor...

Pogledavam van....

Predivan mjesec obasjava moj kraj....

Duboko udišem svjež zrak....

I svaki dah kao da mi dodnosi novu nadu...

Zatvaram oči...

Odjednom...u misli mi dolazi neki oblik...

Pokušavam raspoznati....

Stvori se svjetlo...da...sada prepoznajem...

Pruža mi ruke...

Kao da kaže tu sam...

Mada nisam tu,za tebe kćeri sam tu....

Hitam u zagrljaj....

Osjetim more suza na licu....

Toliko toga se dogodilo tata....

Toliko su me povrijedili...

A tebe nije bilo....

Otišao si jednog jutra....

A nisam stigla ni stisnuti ti ruku...

Nisam stigla ništa....

A trebao nam je taj posljednji razgovor....

Bez obzira na sve što se dogodilo u životu...

Beskrajno mi fališ....

Makar samo da kažeš da si znao...

A uvijek si znao....

Uvijek si mi rekao....

I dok želim reći tisuću rijeći ti već odlaziš...

Otvaram oči....

Tvog lika više nema....

Otišao si baš kao i onog dana...

A nisam ti opet stigla reći....

Volim te tata...

I dok ne sretnemo se tamo na drugom svijetu...

Želim da znaš....

Tvoja kćerka je jača od svega...

Baš kao i ti....

Bol...

Opet ta prokleta bol se javila....

U zadnje vrijeme sve češće dolazi...

Da pokazuje mi da je to to....

A sve bi dala samo da manje boli....

Sve teže se kontroliram...

Sve teže krijem svoje tajne...

Sve više težim kraju....

A znam da ne smijem....

Znam da imam razloga se boriti....

Ali ne mogu više....

Preteško mi je samoj se boriti....

Želim letjeti....

Želim otići od ovog svega....

Ne želim više bol...

Ne želim tugu,želim sreću....

Ne želim dan započeti sa strahom....

Puno toga želim....a opet ne želim....

Ovo je ispunjenje samo njegovih želja....

Bile su prejake....

Dobio je bitku....

Ali neće i rat....

Makar sam slabija nego ikad...

I makar me boli kao nikad do sad....

Borit ću se....

Zadnjim atomom sebe...

Da mu dokažem....

Da mogu....

Mogu preživjeti i ovo ma kakve god posljedice bile....

Još jedna tebi...

Opet me obuzeo onaj stari osjećaj...

Opet sebe krivim za sve...

A znam da kriva nisam...

Ti si kriv...

Ubio si sve u meni...

Svaki osjećaj...

Svaki osmjeh...

A ja sam ti dozvolila to...

A nisam željela...

Nisam te željela zavoljeti više od svega....

Nisam željela dati ti sebe...

Nisam željela za tebe disati...

Zapravo,ne želim to ni sada...

Ali opet ne mogu protiv sebe...

Ne mogu protiv osjećaja....

Ne mogu se više boriti protiv svih...

Umorna sam dragi....

Umorna od ljubavi...

Umorna od čekanja...

Umorna od nadanja...

Umorna od tuge...

Moje oči kao da ne gledaju više...

Moje srce kao da kuca sve tiše...

Moj život polako se gasi...

A za sve si kriv ti...

Ti ili ja...

Kao da je bitno to sad...

I sad dok gledam ožiljak na sebi...

Ožiljak koji će ostati dok sam živa...

I sad me opet uhvati isti osjećaj...

Isti kao tu noć kada se desio...

Volim te...ali se prokleto bojim za tebe...

I zato opet lezi u krevet...

I sanjaj slatke snove kraj nje...

Ne znajući ništa...

Laži....

Opet me pitaš isto pitanje....

Opet...a znaš....

Znaš da ću ti reći laž....

Znaš da ću reći da mi nije stalo ni malo...

I znaš da ću se već idući tren ugristi jer znam da lažem...

A ti....ti ćeš se slatko nasmijati i reći one iste riječi....

Iste kao uvijek....

Nikad nisi znala lagati.....

Opet si me pitao volim li njega....

I opet sam ti rekla da...više od života svoga....

Više od kiše....

Više od jeseni...

Više od tebe....

I opet ćeš mi se nasmijati i reći....

Nikad nisi znala lagati.....

Opet si me pitao da li mi nedostaješ....

Tada proplakah...

Dosta mi je laži najdraži....

Lažem tebe, lažem svijet...

Lažem sebe....

Još uvijek ne želim priznati da si mi sve....

I opet si me pogledao...istim psećim pogledom kao i uvijek....

Nježno poljubio....

Rekao znam...nikada mi nisi mogla slagati jer ti se vidi u očima....

I opet si otišao njoj....

Opet si me ostavio....

Da lažem sebi, tebi i njima....

A jako dobro znaš da nikada nisam znala lagati....

Suze večeras...

Nakon dugo vremena prepustila sam se....

Osjetila sam svaki dodir na sebi...

Osjetila sam svaku tvoju riječ...

Svaki poljubac....

Svaki šapat....

Osjećala sam te....

Po prvi put nakon...dugo vremena

Osjećah se potpuno nečijom....

Potpuno tvojom....

Prepustila sam se do kraja...

Srušila sve barikade u sebi....

Pokušala ubiti svaki osjećaj prema njemu....

Bila sam samo tvoja večeras....

Po prvi put....nakon dugo vremena....

Uživala sam u svakom trenu...

Dozvolila sam ti sve...

I onda...sjetila sam se njega....

I plakala sam...

Zagrlio si me nakon svega...

Rekao volim te...

Nježno poljubio...

I otišao...

A ja sam opet ostala sama...

Osjećajući se krivom...

Zbog tebe...

Zbog njega...

Zbog nas...

Dali je prevara to bila

ako volim njega a željela sam tebe....

Svaki zvuk pjesme...

Opet zvukovi meni poznatih pjesama vrate me u prošlost...

Svaka riječ u meni budi bujicu suza...

Zar nisam si sama kriva?

Zar nisam udarce mijenjala za ljubav...

Zar nisam svaki šamar mijenjala za njegov spas...

Zar nisam trpila da mu spasim život...

O koliko me boli sad kada se sjetim...

Koliko udaraca primih samo da ne dirne njega...

Koliko mržnje sam nosila u sebi...

Koliko ljubavi krila....

Ali nisam mogla više....

Ubio je sve u meni...

Čak više ni bol osjetila nisam...

čak nisam osjećala ni svu krv koja se slijevala niz moje tijelo...

tupo sam gledala....

pokušavajući zaštiti...

a zašto...

samo jer sam voljela....nekoga zbog koga sam trpila....

i sada dok smirujem suze...

i sada dok proživljavam svaki udarac....

i sada razmišljam...

pa sama sam si kriva....

neka mi oprosti što više nisam mogla trpiti...

neka oprosti što se još njegovom zovem....

neka oprosti mi sve...

ali dok je on kraj nje slatke snove snio ja udarce sam primala....

za njega...zbog njega...za njegovu sreću.....

i sada kraj nje slatke snove sniva...

i nikada saznati neće...da netko tukao je njegovu dragu umjesto njega....

Snovi...

Opet noćas usnuh neke davne snove....

Sanjah opet livade,cvijeće,

Dvoje djece koje se drže za ruke

Šetajući kroz tu netaknutu prirodu

I voljeći se isto tako netaknutom ljubavlju....

Odjednom,

zli oblaci su se nadvili nad njima

I šaputali im razne stvari...

Priče o drugima....

Priče o zlu....

A oni su još bili djeca i nisu znali....

Nisu znali da se ne smiju razdvojiti...

Nisu znali da će se tada izgubiti...

On...

pušta njezinu ruku iz svoje i trčeći odlazi prema svom oblaku...

Ona...

ostaje sama ne znajući kamo da krene....

Otišao je...njen pogled ga ne vidi više...

Dotakao je svoj oblak....

Otišao k njemu...

A ona...ona je ostala tako sama...

Kao i onog trena kada ju je našao....

Ostavio ju u suzama i strahu od sveg tog zlog....

I nije se okrenio...ne,nije mario....

Da....

Noćas opet usnuh priču o nama...

O oblaku koji te odnjeo...

O pričama da jedina bit ću....

Da....

I opet shvatih da si lagao sve...

A ja...ja tako voljela sam te...

Voljela bih....

Vojlela bih više od svega da mi netko kaže

kako ljubav za ljubav da vratim...

kako da zamjenim tugu za sreću

kako da vratim sve loše a ostavim samo dobro...

voljela bih kada bi mi netko rekao

zbog čega sve mora biti tako

i zašto su ljudi ponekad zli...

voljela bih kada bi znala

kada će sve ovo proći...

kada će te netko išćupati iz srca

i kada neću osjećati prazninu...

voljela bih kada bi pjesmom mogla reći koliko te volim

voljela bih kada bi znala napisati svoje osjećaje i podjeliti ih sa svijetom

voljela bih da mogu lagati da mi nije stalo....

da...voljela bih....

ali više od svega....

voljela bih da si sretan...

a znam da jesi....

i mene to ipak čini sretnom koliko god mi teško bilo....

sjećanja naravno bole....

ali ima ih lijepih....

a meni je ostalo da se sjećam samo lijepog

i da nikada ne zaboravim da nekada si volio mene kao nju sada

i samo još jedno bi voljela...

da nikada ne zaboraviš koliko sam voljela kišu...

jer to je jedino što te još može sjetiti na mene...

i onda bi voljela da kiša zauvijek pada....

sebična sam znam....

ali.....

voljela bih samo još jednom biti tvoja....

Samo još jedna u nizu...

Prisjetih se danas opet tvog lika...

Osmjeha....suza...glasa....najslađeg nosića...

Da sjetih se opet tebe....

Dio mene si ti to jako dobro znaš....

Ponekad te želim iščpati iz sebe...

Ali nedaš se....

Ponekad te toliko mrzim da poželim da te nisam ni znala...

A opet samo sekund poslije shvatim koliko mi fali sve tvoje....

Povrijeđena sam....ovaj puta jesam doista....

Još uvijek sam ljuta mada više ni ne znam zašto....

Očekivah previše od tebe....

Možda je bolje ovako....

Sve se razvodnilo sa prvim znakovima sunca koji su te izvukli van...

Sve je nestalo još prošle godine sjećaš se...

Ti sa svojim unakaženim mislima ja sa svojima...

i tada sam osjetila da sam višak...baš kao i sada...

previše se toga zbilo u zadnje vrijeme....

moje vrijeme polako ističe ovdje....

moj rok trajanja je sve kraći....

i doista imaš pravo....ne dam si više prići...

stvorila sam oklop....

i ne dam više nikome u svoj svijet...

zašto ni sama ne znam...

možda iz straha...

možda iz ljubavi da vas sve zaštitim....

možda samo možda....

sve je to možda....

isto kao i moj život....

možda sam tu još možda i nisam...

bitno je samo jedno...

da te volim isto kao i prije...ali ti to ionako znaš...

                                                         Kad odem

Vama, koji ste htjeli vidjeti moj pad...

I napokon ste uspjeli...

Uništili ste ono sveto što sam imala...

Uništili svu sreću...svaki osmjeh...svaku nadu...

To ste htjeli zar ne...

Htjeli ste vidjeti bol...

Kao gladne životinje čekali ste moje suze...

Dobili ste ih...

Ali niste znali da je ranjena žena gora od vas...

Niste znali da ću sve vratiti...

Mislili ste ako me ubijete da se neću vratiti...

Ali ja sam se vratila...

Mada lice u grču od bola...

Mada suze kvase lice...

Mada me tuga prožela svu...

Ali ipak...

Tu sam...još dišem....

Mrtva a ipak tako živa....

Željna vaše boli....vaših suza...

Ubili ste onu naivnu djevojčicu koja je voljela....

Ono nevino djete koje je trebalo ljubav....

Koliko nekada željeh voljeti....

Koliko nekada voljeh...

Sada...sada samo mrzim....

I svim nedužnim se svetim....

To ste htjeli....htjeli ste vidjeti moj poraz....

A dobili ste samo osvetu....

Dobili ste mržnju i bol.....

Dobili ste najgore od mene....

Da ubili ste ono dobo u meni...

Sad ostalo je smo loše....

I ne bunite se....sami ste to htjeli....

Devil...

p.s....pogazih ono što sam rkla ali nisam mogla odoljeti da ovo ne ostavim ovdije....